Htela bih da ovim putem pozdravim jednu Hrvaticu, koja boluje od shizofrenije. Nikako ne umem da udjem u bloghr. i da joj prenesem svoje simpatije. Ako neko iz susedstva ovo procita i nadje nacina , neka joj prenese. Njeni tekstovi su isli pod naslovom /Shiza je samo kriza/. Ja sam malo starija i ne snalazim se bas najbolje na compu. Zelela bih da zna da je jako postujem i da joj se divim. Velika je u prihvatanju same sebe i odnosu prema svojoj bolesti. Sh . je bolest kao i svaka druga. Ako je neko bolestan , ne treba ga odbacivati. Nekad su mnogo bolesniji oni koji se vode kao zvanicno zdravi. Zelela bih da uspostavim kontakt i da se druzim sa autorkom/Shiza je samo kriza/.Od sveg srca se nadam da je dobro.Draga prijateljice, nadam se da ces mi se nekako javiti. Uzgred , od kad znam za sebe sh. je bila oko mene. Ja sam znala da je moja porodica nekako drugacija, ali nisam dugi niz godina znala da to ima ime- Shizofrenia. Sh. mi dodje kao dobra drugarica, tu je pored mene citavog zivota. Ako neko procita ovo , molim vas , pomozite mi da prenesem pozdrave postovanoj iz Hr. Zelim joj svako dobro, vas lastdinosaurus
Želim da uključim tišinu. Dani se nižu ,brza dešavanja, brze reakcije na ista, turbulencija dostiže sve veće razmere...Ne čujem sebe. Lekovi pomažu da se izdrži stres ali da li je to rešenje? Lako je otići kod teta doktorke, ona prepiše "pilule za lilule", hemija pomaže da se preživi, ali ... Ne čujem sebe. Treba mi tišina. Ovim pisanjem pokušavam da se osamim.Poslednje dve godine na poslu su bile pravo ratno poprište. Surova borba da se izdrži psihička tortura i prilagodi za 360 stepeni novom načinu rada.Mnogi radnici su nastradali u toj tranziciji(čitaj, dobili otkaze), ja sam od onih koji su preživeli.Za sada...Pošto mnogo volim svoj posao i u suštini sam prilagodljiva, uspela sam da izdržim. Proradio je onaj čuveni srpski inat. "E,pa, nećete me ubiti iz inata!" Onog dana kad su nam doneli odluku o zabrani zlostavljanja na radu tad je sve i počelo. Onda kad su nam zabranili pušenje, slušanje muzike(koja inače , u mom slučaju pomaže da ostvarujem bolje rezultate), počelo je dobro organizovana psihička tortura. Ne smem da se sećam. Ostaju ožiljci na duši . Pitam se da li stvarno vredi dati toliko sebe zato što stvarno voliš svoj posao. Plata je kategorija kratkog daha, mogla bih da je zaradim i na nekom drugom mestu.Poenta je u tome što ja ovo volim,a došli neki novi ljudi za koje smo samo broj, roba. "Radnik je roba, jer prodaje svoju radnu snagu..."kaže čika Marks. E, sad budi umetnik, pa nadji način da ipak, pored svega uživaš u poslu koji voliš. Na kraju krajeva ,čovek uvek ima izbor. Ja sam odlučila da izdržim , do daljneg. Moram tako, povremeno da nadjem vremena za sebe, da se ispraznim. Mene pisanje leči. Dakle, ne dam se. Zašto bih dozvolila da me slome?Verujem o ono da se svakome vrati onako kako čini. Voli vas lastdinosaurus
Želim da uključim tišinu. Dani se nižu ,brza dešavanja, brze reakcije na ista, turbulencija dostiže sve veće razmere...Ne čujem sebe. Lekovi pomažu da se izdrži stres ali da li je to rešenje? Lako je otići kod teta doktorke, ona prepiše "pilule za lilule", hemija pomaže da se preživi, ali ... Ne čujem sebe. Treba mi tišina. Ovim pisanjem pokušavam da se osamim.Poslednje dve godine na poslu su bile pravo ratno poprište. Surova borba da se izdrži psihička tortura i prilagodi za 360 stepeni novom načinu rada.Mnogi radnici su nastradali u toj tranziciji(čitaj, dobili otkaze), ja sam od onih koji su preživeli.Za sada...Pošto mnogo volim svoj posao i u suštini sam prilagodljiva, uspela sam da izdržim. Proradio je onaj čuveni srpski inat. "E,pa, nećete me ubiti iz inata!" Onog dana kad su nam doneli odluku o zabrani zlostavljanja na radu tad je sve i počelo. Onda kad su nam zabranili pušenje, slušanje muzike(koja inače , u mom slučaju pomaže da ostvarujem bolje rezultate), počelo je dobro organizovana psihička tortura. Ne smem da se sećam. Ostaju ožiljci na duši . Pitam se da li stvarno vredi dati toliko sebe zato što stvarno voliš svoj posao. Plata je kategorija kratkog daha, mogla bih da je zaradim i na nekom drugom mestu.Poenta je u tome što ja ovo volim,a došli neki novi ljudi za koje smo samo broj, roba. "Radnik je roba, jer prodaje svoju radnu snagu..."kaže čika Marks. E, sad budi umetnik, pa nadji način da ipak, pored svega uživaš u poslu koji voliš. Na kraju krajeva ,čovek uvek ima izbor. Ja sam odlučila da izdržim , do daljneg. Moram tako, povremeno da nadjem vremena za sebe, da se ispraznim. Mene pisanje leči. Dakle, ne dam se. Zašto bih dozvolila da me slome?Verujem o ono da se svakome vrati onako kako čini. Voli vas lastdinosaurus
Želim da uključim tišinu. Dani se nižu ,brza dešavanja, brze reakcije na ista, turbulencija dostiže sve veće razmere...Ne čujem sebe. Lekovi pomažu da se izdrži stres ali da li je to rešenje? Lako je otići kod teta doktorke, ona prepiše "pilule za lilule", hemija pomaže da se preživi, ali ... Ne čujem sebe. Treba mi tišina. Ovim pisanjem pokušavam da se osamim.Poslednje dve godine na poslu su bile pravo ratno poprište. Surova borba da se izdrži psihička tortura i prilagodi za 360 stepeni novom načinu rada.Mnogi radnici su nastradali u toj tranziciji(čitaj, dobili otkaze), ja sam od onih koji su preživeli.Za sada...Pošto mnogo volim svoj posao i u suštini sam prilagodljiva, uspela sam da izdržim. Proradio je onaj čuveni srpski inat. "E,pa, nećete me ubiti iz inata!" Onog dana kad su nam doneli odluku o zabrani zlostavljanja na radu tad je sve i počelo. Onda kad su nam zabranili pušenje, slušanje muzike(koja inače , u mom slučaju pomaže da ostvarujem bolje rezultate), počelo je dobro organizovana psihička tortura. Ne smem da se sećam. Ostaju ožiljci na duši . Pitam se da li stvarno vredi dati toliko sebe zato što stvarno voliš svoj posao. Plata je kategorija kratkog daha, mogla bih da je zaradim i na nekom drugom mestu.Poenta je u tome što ja ovo volim,a došli neki novi ljudi za koje smo samo broj, roba. "Radnik je roba, jer prodaje svoju radnu snagu..."kaže čika Marks. E, sad budi umetnik, pa nadji način da ipak, pored svega uživaš u poslu koji voliš. Na kraju krajeva ,čovek uvek ima izbor. Ja sam odlučila da izdržim , do daljneg. Moram tako, povremeno da nadjem vremena za sebe, da se ispraznim. Mene pisanje leči. Dakle, ne dam se. Zašto bih dozvolila da me slome?Verujem o ono da se svakome vrati onako kako čini. Voli vas lastdinosaurus
"...Umoran sam od života..." kaže pesma. Ne znam više ni samo tačno od čega sam sve umorna. Veliki zahtevi na poslu, sizifovska borba da se izgura ovaj veliki kamen zvani život. U stvari, loše sam se izrazila. Pokušavam mnogo godina da se popnem gore, nekako mi ne ide. Na kraju, ne mogu da se načudim koliko godina imam i gde ode ovaj život. Pitam se koji je smisao ovolikih muka.Kao sve što nam se dešava služi da steknemo neku mudrost, kao sve su to lekcije života. Ok,.slažem se, samo sam malo umorna od to šibanja .Jaki vetrovi me guraju, ja bih malo da osetim povetarac. Živote, zar nisam dovoljno bila savestan djak.?Zašto sam morala da proguram toliku golgotu?Da li sam posle svih onih stresova, uvrnutih situacija, postala mnogo pametna?Nekome je život majka, nekom maćeha. OK. to je što je, valjda sve ima neki veći smisao od našeg poimanja, ali brate, malo bih da budem na pauzi od briga i problema. Posle svega do sad preživljenog moja deca dobijaju umornu, umornu , pomalo izlapelu majku. Želim sve da zaboravim, kao da je to bio neki tudji život.Hajde kao čitala sam knjigu, to se dogadjalo nekoj drugoj devojčici.OK. ubedim sebe da se ne vraćam u prošlost, ali sam nekako istrošena.Kava li ću biti posle deset, dvadeset godina? Može li se izlečiti ova premorenost? Hoću li ustati jednog dana i osetiti se kao nova?Moram hitno da pronadjem lek. U suštini sam optimista. Šta god da je bilo, to je moj život, jedan jedini. Ja ipak volim sebe i obećavam da ću imati dane pune sunca i osmeha.Deco,ustaće vaša mama,ponovo. Koji je smisao svega ako posle svih ratova izlapim? Neću, iz inata!To bi bilo tragikomično.Vaš umorni lastdinosaurus
"...Umoran sam od života..." kaže pesma. Ne znam više ni samo tačno od čega sam sve umorna. Veliki zahtevi na poslu, sizifovska borba da se izgura ovaj veliki kamen zvani život. U stvari, loše sam se izrazila. Pokušavam mnogo godina da se popnem gore, nekako mi ne ide. Na kraju, ne mogu da se načudim koliko godina imam i gde ode ovaj život. Pitam se koji je smisao ovolikih muka.Kao sve što nam se dešava služi da steknemo neku mudrost, kao sve su to lekcije života. Ok,.slažem se, samo sam malo umorna od to šibanja .Jaki vetrovi me guraju, ja bih malo da osetim povetarac. Živote, zar nisam dovoljno bila savestan djak.?Zašto sam morala da proguram toliku golgotu?Da li sam posle svih onih stresova, uvrnutih situacija, postala mnogo pametna?Nekome je život majka, nekom maćeha. OK. to je što je, valjda sve ima neki veći smisao od našeg poimanja, ali brate, malo bih da budem na pauzi od briga i problema. Posle svega do sad preživljenog moja deca dobijaju umornu, umornu , pomalo izlapelu majku. Želim sve da zaboravim, kao da je to bio neki tudji život.Hajde kao čitala sam knjigu, to se dogadjalo nekoj drugoj devojčici.OK. ubedim sebe da se ne vraćam u prošlost, ali sam nekako istrošena.Kava li ću biti posle deset, dvadeset godina? Može li se izlečiti ova premorenost? Hoću li ustati jednog dana i osetiti se kao nova?Moram hitno da pronadjem lek. U suštini sam optimista. Šta god da je bilo, to je moj život, jedan jedini. Ja ipak volim sebe i obećavam da ću imati dane pune sunca i osmeha.Deco,ustaće vaša mama,ponovo. Koji je smisao svega ako posle svih ratova izlapim? Neću, iz inata!To bi bilo tragikomično.Vaš umorni lastdinosaurus
Usamljena sam.U stvari to mi jako prija. Dosadno mi je da non stop pričam sa ljudima, da mislim. Nekada baš želim da samo postojim. Volim tišinu. Lepo je kad si van svih informacija, dogadjaja. Od sve te buke i brzine savremenog načina života čovek nema kad da čuje sebe. Maštam o danu kada ne moram ništa. Baš ništa.Imate li vi privilegiju da imate taka dan?Nemam baš jasnu ideju kako da ga obezbedim sebi. Nisam ja neki egocentrik, samo sam umorna bre ljudi, od svega.Zvuci, informacije, telefoni...Maštam o tišini.Bilo bi lepo da postoji dugme za to. Uključiš i odmoriš se od svega. ..
Usamljena sam.U stvari to mi jako prija. Dosadno mi je da non stop pričam sa ljudima, da mislim. Nekada baš želim da samo postojim. Volim tišinu. Lepo je kad si van svih informacija, dogadjaja. Od sve te buke i brzine savremenog načina života čovek nema kad da čuje sebe. Maštam o danu kada ne moram ništa. Baš ništa.Imate li vi privilegiju da imate taka dan?Nemam baš jasnu ideju kako da ga obezbedim sebi. Nisam ja neki egocentrik, samo sam umorna bre ljudi, od svega.Zvuci, informacije, telefoni...Maštam o tišini.Bilo bi lepo da postoji dugme za to. Uključiš i odmoriš se od svega. ..
Usamljena sam.U stvari to mi jako prija. Dosadno mi je da non stop pričam sa ljudima, da mislim. Nekada baš želim da samo postojim. Volim tišinu. Lepo je kad si van svih informacija, dogadjaja. Od sve te buke i brzine savremenog načina života čovek nema kad da čuje sebe. Maštam o danu kada ne moram ništa. Baš ništa.Imate li vi privilegiju da imate taka dan?Nemam baš jasnu ideju kako da ga obezbedim sebi. Nisam ja neki egocentrik, samo sam umorna bre ljudi, od svega.Zvuci, informacije, telefoni...Maštam o tišini.Bilo bi lepo da postoji dugme za to. Uključiš i odmoriš se od svega. ..
Sedela sam i nisam bila tu. Bila sam pored njih ali ne sa njima. Shvatila sam posle dosta godina da ja kao ja za njih ne postojim. Nikad i nisam. Tu sam kao deo nameštaja, ukras, ćerka. Eto, kad ih neko pita kažu da imaju ćerku. Ja kao ja ne postojim. NIsam imala prava na mišljenje svih ovih godina, pa zašto bih pod stare dane nešto menjala. Navikla sam se . Vreme donosi mudrost. Srela sam neke druge ljude kojima je značilo i koji su čuli to što kažem.Zahvalna sam Bogu što ih je poslao u moj život jer sam pored njih naučila da imam pravo glasa i da je moje mišljenje važno isto kao i mišljenje drugih ljudi.Neki drugi ljudi su moji duhovni roditelji i prijatelji. Postoji neka tuga koja ne prolazi. Liči na hroničnu bolest. Dodje, odboluješ , ozdraviš i misliš to je to. Prodje neko vreme, kad ono , razboliš se opet. MIsliš, zrela sam, prebolela sam, kad ono.... nekako boli... Nikada me nisu upoznali jer to nisu ni želeli.Dodje mi nekako žao što uopšte ne znaju ko sam. Sa druge strane, oni to i ne žele. Šta ja tu mogu? Ne možeš nekoga na silu terati da te voli.Velika sam, imam ozbiljne godine, svoju decu. Dete u meni nikako da stekne otpornost na ovu hroničnu bolest. Uvek kad sam s njima naidju neke tuge... Pustim ih malo iz srca da izbiju na površinu pa ih onda ponovo zaključam. Pokušala sam da ih izbacim iz sebe nebrojeno puta , ne ide. To je deo mene. Neke bolesti su neizlečive, vaš lastdinosaurus
Kakvo vreme ,takvo i raspoloženje. Moram malo da se ispraznim. Opet sam dozvolila da me povrede"aveti koje volim". Uzdignem se, budem jaka, mislim, prebolela sam. Onda mi oni serviraju sebe i ja ponovo padnem. Da li je tako i drugima?Kako ono kaže Tolstoj:"Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a nesrećne su nesrećne svaka na svoj način."Tako nekako.Ubija me veličina problema koji imamo. Znam da nisam odgovorna da sve rešim . Znam da su mi moja deca , moje zdravlje, moj posao i funkcionalnost na prvom mestu, ali ne mogu. Ne mogu da okrenem glavu i da ne vidim kako ubijaju jedni druge. Poludim od njih i patim. Najgore mi je danas bilo što nisam uspela privatno da stavim u zagrade i budem funkcionalna na poslu. Njima nisam pomogla a sebe sam sjebala. Uplašila sam se da mi to ne predje u naviku. Ranjiva sam, krivo mi je što ne mogu da budem sebična, proračunata kučka. Znate, kada se rodite u bolesnoj porodici, najzdravije je da budete što dalje od njih. Mislim na psihički bolesnu porodicu. Uzdigla sam se mnogo iz blata iz kog sam potekla. Ipak, kad sam s njima, stalno me vuku na dole. O Bože, znam da ne treba da spasavam svet, a opet , ne mogu da ostanem ravnodušna. Boli me koliko su nezdravi,kakvi su to suludi razgovori, razmišljanja , delanja. Treba im psihološka pomoć i lečenje, a oni to odbijaju. Čašica je lek za sve. O Bože, ko izmisli taj alkohol. Svesna sam da ljudi starije dobi teško mogu da se menjaju. Srce kaže da ne mogu biti po strani.,razum da se time samouništavam. Nesvesno su me sjebali za ceo život. Ok. opraštam. Nisu svesni svojih dela. Sad sam samo htela da se malo izjadam pa ću opet ustati i naći ravnotežu. Obećavam. Nije mi prvi put da se dižem iz blata. Voli vas lastdinosaurus
Želela bih da budem pozitivna, jaka,žena od akcije.U stvari, sva sam nekako smušena, plačljiva i ranjiva. Ima takvih dana... Treba imati razumevanja i malo ljubavi prema sebi, kad naidju . Treba odmoriti. Pustiti sebe da skupi istrošenu energiju. Oslušnuti šta nam kaže glasić iznutra. Taj glas našeg pravog bića je uvek u pravu. Hoću, hoću, da guram ovu mašinu zvanu život napred . A moje malo unutrašnje ja, kaže:"Stani bre, ženo, je l vidiš da su ti baterije istrošene, je l vidiš da su ti kockice u glavi zbrkane, ne možeš nikud dea kreneš kad ne znaš tačno kuda želiš da stigneš!" Pauza. Nećeš nigde stići ako juriš kao muva bez glave. Ah, da tu je moj verni pratilac, osećaj krivice. Drugima opraštam kad se parkiraju i odmore malo, ali sebi ne. Želela bih da imam snage da jurim 300 na sat. Stara boljka, moja fikcija "super majke" koja uspeva sve. Umorila sam se od dugogodišnje borbe sa vetrenjačama. Otkriću vam svoju tajnu. Potičem iz jako mentalno bolesne porodice. Znala sam oduvek da smo nekako drugačiji, da sam ja drugačija , ali dugo nisam znala da ta naša različitost ima stručni naziv. Godinama se borim za sebe i svoju decu. Obećala sam sebi da ćemo uprkos tla sa kog smo potekli izboriti se da budemo zdravi. Oni su oko nas. To je moja najbliža familija. Nije lako svaki dan se boriti sa avetima koje voliš , koje su ti dale život i prilično ti sjebali isti. Godinama se borim da sve te traume koje smo preživeli ja i moja deca izlečim. Ne odustajem , kažem vam. Samo sam malo umorna. Skupljam snagu. Želim samo sve da vas pozdravim. Eto, olakšala sam malo dušu. Posebno pozdravljam Lunu 71 i zahvaljujem joj se na podršci. Želim s tobom da više komuniciram Luna. Biću iskrena. Moraju deca da me nauče još nekim stvarima. Za sada , samo pišem , znači mi što je to neko pročitao. Hvala. Sve vas voli lastdinosaurus
Ona nije VIP , nećete je videti u novinama kako eksponira svoje najnovije krpice i silikone. Ne daje intervjue gde se samohvališe o svojoj velikoj duhovnosti. "Ljubav je ono što ljubav čini,"reče M. Skot Pek. Ljubav su dela , a ne reči. Ja bih nju nazvala Ljubav. Spasila je mnogu decu.Zahvaljujući njenoj ljubavi ta deca su dobila šansu za život. Podiže svoju i tudju. Ne pravi razlike. Ljubav je kad se voli. Žao mi je što se široj javnosti serviraju razne starlete i pojavljivačice. Slike bez tona(čitaj mozga). One su kao nešto bitne , a o ženama koje su stvarno nešto učinile ne piše niko. E, pa ja hoću da pišem o njoj. Svete , postoje i one manje vidljive koje mnogo više čine od ovih koje nam non-stop serviraju.Neću da spominjem njeno ime, reći ću samo da joj se divim. Ona je Majka hrabrost. Voli vas lastdinosaurus
Ja umem da pišem samo kada me nešto pogodi. Čudno je kako smo obuzeti negativnom energijom spolja i iznutra. Sav taj stres u poslednjih 25 godina nas je promenio definitivno. Šta bi bilo kad bi bilo,pitam se ja. Zamislite da smo imali miran , normalan život generacijo moja. Zamislite da nismo prolazili kroz sve one horore koji su nas snašli. Koje bi smo osobe bili, kakve brakove imali, kakva bi nam deca bila? Zašto je moja generacija morala na pragu života da oseti da nema budućnost? Životarenje, preživljavanje, a imali smo velike snove. Neki su se prilagodili, postali biznismeni, smuvali se po nekim strankama, odlepršali u inostranstvo...Snašli se... Tako se valjda to definiše. Mi koji smo ostali verni starom sistemu vrednosti(čitaj nesnalažljivi) ostasmo tu gde smo. Prodjoše godine, deca nam postaše ljudi a mi ostasmo na istom. Ja koliko god probala, ne mogu da se poromenim. Ono što nosiš u sebi, nosiš i to je to. Nisam u stanju da radim na kvarno da bih malo nešto ućarila. I dalje se čudim i ne mogu da se načudim na šta su spremni oni "snalažljivi". Zgrozim se kad čujem da je neko obezbedio kuću preko kreveta sa čovekom koji može da joj bude deda. Ili možda spavanje sa nekim od lokalnih političara da bi se došlo do radnog mesta.Najgore od svega mi je kad vidim da su mlade generacije spremne na sve, bezskrupula. Čast mladima, ne mislim da su svi takvi, ali imam neke primere oko sebe. Ne želim da vredjam mlade, ponavljam , pričam o nekim konkretnim osobama iz svog okruženja. Plašim se koliko je ostalo ljudskosti u nama i koliko smo tome naučili svoju decu. Plašim se da će oni pošteni , mirni, propasti u ovom društvu "na sve spremnih ljudi". Dosta sam razočarana ali ipak, u suštini ostajem optimista. Verujem da je ova zona sumraka amo jedna prolazna etapa u razvoju čovečanstva i da nije glupo ostati čovek. Na nekom višem nivou sve ima smisla. Voli vas lastdinosaurus
Neverovatno je koliko smo postali otudjeni i obuzeti samima sobom da tek kad neko umre setimo se da je sve vreme bio tu pored nas. Mogli smo da učinimo nešto malo što bi za nekoga bilo mnogo, a nismo. Previše smo sludjeni sopstvenim problemima , ne umemo da pomognemo ni sebi a kamoli da nadjemo vremena za drugog. Reč je o tihom, nenametljivom komšiji. Da, postojao je tu u7 našoj ulici. Priča se da je bio obrazovan čovek ali nesnalažljiv. Nije se prilagodjavao promenama. Ostao bez posla, živeo u bedi godinama, češće gladan nego sit. Prepustio se izgleda. Nije umeo ili nije hteo da se bori. Samo čujemo da je umro, da nije imao ni zdravstvenu knjižicu, ni ličnu kartu a o lečenju je mogao samo da sanja. I eto... Okupi se komšiluk . Ne možemo čoveka da ostavimo nesahranjenog. Nadjemo nekako bliže rodjake koji ne pokazaše interesovanje za pokojnika. nisu ga se sećali dok je životario pa zašto bi se sad setili kad je umro. Ne, nemaju oni vremena za sahrane, njih to ne zanima, putuju u Dubai! Radite šta hoćete, odprilike je glasila njihova poruka. Mi se nekako organizovasmo i sahranismo čoveka. Pa eto, mi se setismo da smo ljudi i i odložismo sve privatne poslove da odamo poštovanje komšiji. Ne putujemo za Dubai. Kao niko osećam neku dozu krivice što sam mogla možda nešto da učinim za čoveka dok je bio živ, ali ovaj gest familije me je najblaže rečeno zgranuo. Prestali smo izgleda da budemo ljudi. Pritisak na poslu , borba da sačuvamo isti, dugovi, preživljavanje.Ne stignemo da oslušnemo ni sami sebe , ni svoju decu, a kamoli da primetimo nenametljivog komšiju. Da, to smo mi. Više roboti nego ljudi. Da li treba tako?Gde se izgubila ljudskost? Zatvorili smo se svako u svoju pećinu i to je to. Osećam dozu krivice što smo prestali da primećujemo jedni druge. Osećala sam se bar malo bolje kad smo se potrudili kolko toliko da ispratimo komšiju dostojanstveno. Pitam se samo kako funcioniše mozak onima koji odoše u taj Dubai. Ti ljudi nisu imali vremena za njega dok je bio živ, nisu imali vremena da ga sahrane. Kad se vrate iz Dubaija verovatno će imati vremena da pokrenu ostavinski%2