;Ajd da ubijem vreme nečim dok ne počne moja serija. Čitala sam neke svoje članke od pre par meseci. ne mogu da verujem koliko je sve isto. Vreme je stalo. Preciznije vreme teče a ja stojim u mestu.Osećam se kao konzervirani proizvod. Ovo nije život. Ne krećem se nikud. Kuća, posao ,prodavnica, šporet, veš mašina, serija... Pa je l to neki život?Jedino se u seriji stvari dešavaju. Kod nas je mesecima isto. Sasvim je svejedno da li je decembar ili juli. Mi živimo od plate do plate.Od trpanja nečega u frižider ,do pražnjenja istog. Ne daj Bože gore! Česta izreka u našem narodu. Trpimo mi mnogo i tešimo se:"Samo da ne bude gore!" U stvari, nesnalažljivi smo, Ili ... Ne znam ni ja više šta? Otupela sam. Nemam više ideja.Čekam nešto kao konzervirana tegla u špajzu.Eto, počinje serija. Zamena za pravi život. Odoh u imaginarne živote dok ne pokrenem svoj.
Delujem živa. Da li sam? Kad sam to bila zadnji put? Ne mogu da se setim. Već duže vreme se robotizujem. To je deo novog poretka, valjda? Ne znam da li je tako tamo na tom zapadu. Neki kažu da jeste. Polako , ali sigurno pretvaraju nas u svoje precizno programirane mašine. prvo ih nisam shvatala ozbiljno. Iskreno, delovalo mi je kao šala.Pa u mojoj firmi je uvek postojala humanost, kolegijalnosr, pravo glasa.Imali smo pravo da iskažemo svoje mišljenje."Živi ljudi greše,"govorili smo kad bi neko od nas nešto zabrljao.Ljudi smo,dešava se. Ali... dođoše neki novi...Prvo su krenuli smišljenom taktikom uništavanja našeg samopoštovanja. Opet ih nisam shvatala ozbiljno. Mislila sam da je to samo trenutak. Ispostavilo se da je to samo početak novog poretka u našoj firmi.Do juče smo bili dobri radnici. Bilo je entuzijazma. Sada više niko nije dobar radnik. Otkaz može da dobije bilo ko bez nekog posebnog razloga. Jednostavno izmisle do tad neizmišljeno pravilo. Juče su govorili "ovo je ispravno", jutros kažu#ne nikako, za to se dobija otkaz", .A sutra? E , to se ne može ni pretpostaviti. I šta ću, probam ja da ukapiram pravila nove igre. Dugo godina radim ovaj posao i stvarno sam uživala u njemu,dok sam tretirana kao ljudsko biće. sada pokušavam da opstanem. Prihvatam igru, Izigravaću robota ali ne dam im da mi ubiju dušu. Robot sa dušom.Kako to zvuči? Pa eto, moderna borba za opstanak. Da bih sačuvala dušu, ubedila sam sebe da gledam na sve kao na igru. Gluma. Imam odredjeni tekst koji moram da izgovaram u razgovoru sa klijentima. Ne smem da koristim spontanost ni svoju kreativnost u ostvarivanju zadatih ciljeva. Samo kako oni sa vrha narede. Ja nisam tu da mislim, ja sam robot. Nekada mi je posao bio izvor kreativnosti i utočište da pobegnem od kuće. Sada je novo doba. Postali smo dobro isprogramirani roboti. Čekam samo da nam ugrade čipove. Ipak, tvrdoglavo sam rešila da budem robot sa dušom. Nju ne mogu da mi isključe. Lastdinosaurus
Živi smo ! Mislim da bi bilo sasvim cool da se u vremenu sadašnjem ovo uvede kao pozdrav. Radost životu,sreća da smo tu, "mrdamo",kako kažu moji sugradjani. Da, da ...Ja sam ona ista koja je pre neki dan kukala jer se život sveo na puko preživljavanje. Ja sam onaj Lastdinosaurus koji je zalutao u ovu dimenziju... Isto tako ja sam i srećna jer smo ŽIVI. Pitam se ponekad,koliko znam da cenim i iskoristim ovo što imam.Imam periode kad samo vegetiram, a ima i dana kada baš uživam u svakom trenutku i umem da ga iskoristim.Čini mi se da iz nekih razloga izumiremo naglo. Zato je ovo pisanije jedna Oda životu i zahvalnost Bogu što smo tu.Živi smo, voli vas Lastdinosaurus
Uradila sam uglavnom sve što se od mene očekuje za ovaj dan. Mama, zapošljena žena, domaćica,supruga, unuka, dobavljač i spremač hrane, čistačica,pralja, koordinator medjuljudskih odnosa u našoj mini državici, ekonom , političar, psiholog... Da li sam nabrojala sve što čini jedan običan dan?Ah, da, ma nisam. Treba ovom spisku da dodam i da se od mene traži da budem i madjioničar, da ni od čega spremim pristojan ručak, da budem dovoljno maštovita i da u nenormalnim uslovima stvorim normalan život. Sad , ovo moje piskaranje može da deluje i kao da hoću sebe da prikažem kao neku svetu mučenicu. ..Ne ja kad vidim da sam preterala , volim da se šalim na svoj račun ,pa samu sebe ismevam imenom Sveta mučenica Sladja". Naravno da nisam pisala prethodno da bih istakla svoju požrtvovanost , nego više da saopštim svima vama da sam ja jedna velika budala, izgleda. "A život leti , leti, ..."kaže moj drugar Loša. Preživljavanje, nada, vera u bolje dane, muka, žongliranje, madjioničarstvo....Tup, tup, nisam baš mlada! Prolazi život...Ne bih želela da se probudim jednog jutra i da shvatim da je to to,ja sam starica pored koje je prošao život. Prvih dvadeset godina sam provela kao dete velike Jugoslavije koje je duboko verovalo onome čemu su ga učili u školi. Kad sam dobila svoju decu, sve ono u šta sam verovala počelo je da se ruši. Ubili su mi zemlju, ubili u pojam , ništa više nije bilo isto i nisam znala koji je pravi put niti u šta treba verovati. Došlo je do rascepa moje velike zemlje, a čini mi se i do rascepa moje ličnosti. Nisam znala čemu da učim decu jer je moj sistem vrednosti pregazilo vreme.Kako , tako, pokušavam da se uklopim,nadjem i... preživim. Samo mi je žao što ovo preživimnije isto što i živim."Kako se to uspeva danas? "pitam se svakodnevno. Kako da budem u ovom filmu, ovde i sada? Kako da malo živim a ne samo dapreživljavam? U mom mentalnom sklopu sigurno postoji greška. Probam da se nekako korigujem ,ali mi baš i ne ide.Sve više dolazim do zaključka da ja i ne mogu da se promenim. Ostariću i umreću ovako naivna, nesnalažljiva. Dižem ruke,predajem se. Pregazilo me vreme. Ili ja možda u dubini svoje duše i ne želim da pripadam ovom vremenu i njegovim pravilima. Hoću da ostanem naivna, večita devojčica koja više voli svoj izumrli svet nego ovo novo doba. Zato se valjda i potpisujem kao lastdinosaurus
Duvam, duvam, ko zna šta? Kriza je postala neizdržljiva. Ovo je prešlo sve granice, ja sa preko dvadeset godina staža u pušenju cigareta prelazim na zavijanje duzvana. Pa , ajd i ja da budem u nečemu u trendu. Kaže koleginica ona i muž prešli na duvan. Brat šalje brzom poštom. Tri puta jevtinije od onoga što ja imuž potrošimo za mesec dana.E, pa eto načina da se ne odreknem svog jedinog poroka!Naručimo mi prošlog meseca, pošalje Brat brzom poštom. Muž se ispraksovao u pravljenju cigareta. Uživam ja u kolutovima "pravog "duvana.Još više kad preračunam cenu jedne cigarete. Nudim drugaricama, delim sirotinji, eh ovako se već može! Račun dnevnih potrebština za dve kutije cigareta manji, ala ćemo da uštedimo,Bog da nas vidi! Progurasmo jedan mesec. Dodje plata, hajd da naručimo opet kod Brata.Stiže roba, ja srećna, uštedećemo oko 70 evra! E, sada nastaje prava priča: poslao Brat, platismo mi, ali ... Šta li je poslao to samo on zna.E;sirotinjo i Bogu si teška! Hoću da pušim za dž. e pa, eto mi...Jevtino meso,posna čorba. Ko zna šta je Brat spakovao u onoj vrećici, ne oseća se duvan . Kad zapalim ovu zavijenu, imam osećaj kao da sam bila u prostoriji punoj prašine. Osećaš prašinu u grlu.I šta sad da radim? Em, smo keširali "duvan", em smo dobili ... neću ni da zamišljam šta je mogao da nam spakuje."Kako god da se okreneš d... ti je odpozadi...",kaže moja prijateljica. Nije meni sudjeno da uštedim. Sad sam utrilemi:da li da pušim ovo"koznašta", da li da se vratim normalnim cigaretama ili da mi ovo bude dobar razlog da prestanem sa pušenjem?Znam šta je pametno,samo ne znam imam li karakter za to.
Pozdrav svima! Dugo me nije bilo sa vama. Bila sam u nekom medjuprostoru , bez jasnih ideja i ciljeva. Malo sam se podigla iz mrtvih, mada mislim da moram jos da ojacam. Jako sam razocarana drustvenom sredinom i erilima koji ovde vladaju. Zivim u kasabi i ovde i dalje vladaju kumovi i braca. Najvise me nervira sto je takva klima i u zdravstvu. Ako nisi neciji moyes slobodno da umres, nikome nije stalo. Ja tezim uvek u svemu da nadjem neki pozitivizam, humor, da se smejem svemu sto snalazi prosecnog Srbina koji je vaspitavan kao Titov pionir i ne moze da se adaptira na Novi svet o njegova pravila. Ne mogu da budem ono sto nisam., da se klanjam likovima koji nemaju ni osnovnu kulturu ponasanja. Zar je to nacin uspeti u drustvu-biti poltron, ulizica,prodati dusu zarad malo para... Razocarana sam, gladna swam, ali ja to ne mogu. Mozda ce neko reci da treba da crknem kad ne umem da se prilagodim, ali ne mogu bre. Osecam se jako usamljeno, mada sam medju ljudima. Ovo nije moj svet. Zao mi je, ostacu neprilagodjena...[
Veceras ću biti konkretna.Zahvalna sam Bogu što imam dobru, neiskvarenu decu. Relativno smo zdravi. Svi smo manje-više u blagoj depresiji zbog finansijske situacije. Borimo se , čupamo se, trpimo... Živimo jako skromno sa minimalnim primanjimai ne znam kako ćemo progurati ovu zimu. Uvek mi je duhovni deo života bio bitniji od materijalnog. Medjutim dolazimo u situaciju gladovanja. Nikad nisam bila profitabilna osoba. Uvek su me vukle neke druge vrednosti u životu. Zdravljjje, porodica,prijateljstvo , pomoć bližnjima. E , sad dolazim u situaciju da treba apsolvirati i tu lekciju, povećati primanja. Iskreno bih bila zahvalna ako bi mi neko dao ideju koji posao u zemlji Srbiji može da bude profitabilan.Optimista sam, verujem da može da se živi pošteno od svog rada. Imate li neke ideje, savete, iskustva?Rado bih čula predloge.Ljubi vas Lastdinosaurus
|Želim na početku da se zahvalim ovim dobrim dušama koje su komentarisale moja razmišljanja. Nisam toliko stara koliko sam staromodna.Još sam nova na kompjuteru.Ne sedam često na ovu stolicu ,Mahom su deca na njoj. Zato nisam ni videla komentare. Znači mi da postoje ljudi koji prolaze kroz slične stvari.Hvala što ste me ohrabrili.Pod pojmom "staromodna" podrazumevam romantičnu dušu koja voli olovke, sveske, pisma, knjige...Volim da sa ljudima budem uživo..Naravno , sa ljudima koji mi duhovno prijaju. Oni su blago u mom životu. Svakodnevnica je siva i ne obećava.Nekad sam se borila begom u svoje svetove. Nisam dozvolila da me kolotečina ubije. Imala sam, imam i imaću teške periode. Ostala sam bez mnogo čega ali taj moj mali unutrašnji svet ne može niko da mi oduzme. Trepnula je moja sijalica. Živa sam .Iako sam duži period životarila ,verujem da ću naći snage i načina da se podignem iz ovog blata. Pa nije mi prvi put.Ceo život je padanje i dizanje,zar ne?Ima želju da pomeram sopstvene granice.Ma nisam ja baš ni toliko stara, 43. ima još nade. Mišljenja sam da je čovek star onoliko koliko reši da bude star.Sa nadom da će ova moja sijalica jasno da mi osvetli dalji put, pozdravlja vas vaš Lastdinosaurus.
NE znam kako da nazovem stanje u kom sam ovih dana. Nekada sam bila ljuta, tužna, očajna , depresivna...Bar sam znala šta osećam. Sada sam samo nekako mrtva. Nisam ni tužna a ni vesela. Teško mi je da nadjem neku nadu. Nemam ideja ni jasnih ciljeva. Kao da sam dostigla svoj maksimum i to je to.Često se pitam da li su to moje granice i da li uopšte postoje granice. Plivala bih ja ali ne znam u kom smeru. Strašno! Mesecima tapkam u mestu. Ajd možda sam samo premorena, tešim sebe, ajd treba malo da pustim i druge da čine nešto,ali činjenica je da sam mesecima bez kreativnosti i poleta. Kao kad sam postala ravnodušna prema svemu. Umorila sam se od ljudi.Posao mi je takav da komuniciram sa puno ljudi svakodnevno. Ajd , videla sam da nema svrhe da zamaram preterano glasne žice. Čuvam usta i reči za one koji su meni bitni. Ne rasipam se. Pčela sam da prihvatam ljude kakvi jesu ,a ne kako bih ja želela da budu. Ok. Prihvatam da nema svrhe razmišljati šta će svet da kaže. U mom slučaju, imamo "divan komšiluk", kao preslikan sa "Ranča prokletih" iz "Srećnih ljudi". Ok. ako im je to hrana za dušu da prate šta mi radimo , neka im. Ja se još osećam kao u nekom reality show. Nek se zabavljaju ljudi. kome nije ispunjen sopstveni život hrani se tudjim.Apsolvirala sam užu i širu porodicu,prihvatam ih takve kakvi su i ne tangiram se kao pre.Utrošila sam mlade godine i živce pokušavajući da učinim sve oko sebe srećnima i zadovoljnima. Naravno da nisam uspela . Uspela sam samo da istrošim sebe i proćerdam mladost.Kuda sad ? Stvarno sam zbunjena. Ne znam gde da kliknem da mi se otvori novi put. Želim da osetim smisao, jasne ciljeve i da stremim ka njima. Hoću da se osetim kreatorom svoje stvarnosti. Šta da učinim da mi se upali sijalica ?
NE znam kako da nazovem stanje u kom sam ovih dana. Nekada sam bila ljuta, tužna, očajna , depresivna...Bar sam znala šta osećam. Sada sam samo nekako mrtva. Nisam ni tužna a ni vesela. Teško mi je da nadjem neku nadu. Nemam ideja ni jasnih ciljeva. Kao da sam dostigla svoj maksimum i to je to.Često se pitam da li su to moje granice i da li uopšte postoje granice. Plivala bih ja ali ne znam u kom smeru. Strašno! Mesecima tapkam u mestu. Ajd možda sam samo premorena, tešim sebe, ajd treba malo da pustim i druge da čine nešto,ali činjenica je da sam mesecima bez kreativnosti i poleta. Kao kad sam postala ravnodušna prema svemu. Umorila sam se od ljudi.Posao mi je takav da komuniciram sa puno ljudi svakodnevno. Ajd , videla sam da nema svrhe da zamaram preterano glasne žice. Čuvam usta i reči za one koji su meni bitni. Ne rasipam se. Pčela sam da prihvatam ljude kakvi jesu ,a ne kako bih ja želela da budu. Ok. Prihvatam da nema svrhe razmišljati šta će svet da kaže. U mom slučaju, imamo "divan komšiluk", kao preslikan sa "Ranča prokletih" iz "Srećnih ljudi". Ok. ako im je to hrana za dušu da prate šta mi radimo , neka im. Ja se još osećam kao u nekom reality show. Nek se zabavljaju ljudi. kome nije ispunjen sopstveni život hrani se tudjim.Apsolvirala sam užu i širu porodicu,prihvatam ih takve kakvi su i ne tangiram se kao pre.Utrošila sam mlade godine i živce pokušavajući da učinim sve oko sebe srećnima i zadovoljnima. Naravno da nisam uspela . Uspela sam samo da istrošim sebe i proćerdam mladost.Kuda sad ? Stvarno sam zbunjena. Ne znam gde da kliknem da mi se otvori novi put. Želim da osetim smisao, jasne ciljeve i da stremim ka njima. Hoću da se osetim kreatorom svoje stvarnosti. Šta da učinim da mi se upali sijalica ?
Potisla sam onu pravu sebe.Dozvolila sam da me obuzme svakodnevica,borba za preživljavanjem.Pare, pare , pare, računi...Postala sam kalkulator. Ja u glavi imam skalu na kojoj se nižu cene osnovnih stvari neophodnih za život. Sve se svodi na to koji je dan u mesecu, koliko ima do naredne plate,kako izdržati još nedelju dana dok ne legne ista... Dosadio mi se ovakav život. Ponekad mi se čini da se ne razlikujemo mnogo od onih praistorijskih ljudi. Šta to mi , ljudi dvadesetprvog veka imamo više od praistorijskih ljudi? Sve se svodi na puku egzinstenciju. Lepo je pisao čika Marks i drugar mu Engels.Čovek koji se bori za puku egzistenciju nema vremena za duhovnu nadgradnju, tako nekako.Da li je moj život samo to - imati u kući hranu, kućnu hemiju,ne dugovati za komunalije...I mi kao treba da budemo srećni što smo pregurali još jedan mesec? A relativno sam mlada.Željna da se doteram,da putujem, da kupujem... Žao me za mene!Život prodje u isčekivanju boljih dana. Ne sedim ja i čekam čuda. Borim se ,rvem se sa krizom, ali umorila sam se, bre! Stvarno nemam više kreativnosti. Ubija me ovo životarenje. Hoću malo da živim. Poz. vas lastdinosaurus
Suluda svakodnevica.,a ja se trudim da ostanem normalna. A ko je još normalan u ovim nenormalnim uslovima?Možda se samo zavaravam. Šta uopšte znači biti normalan? Mislim da nismo ni svesni koliko smo kolektivno pukli. Prisećam se nekih dasvnih vremena kada su ljudi primali lični dohodak. Podsećam se da ne bih zaboravila šta to beše pristojan život. Sada radim za platu, minimalac. Ovo nije plata, daleko je od l.d. liči na bolji džeparac. Želim da budem ludo pozitivna i da verujem da svaka kriza jednom prodje. Mislim da u suludom vremenu moraš biti ludo pozitivan da bi preživeo.Borac sam. Neću pasti u depresiju iz inata,smejaću se uprkos svemu. Ovo je ipak moj život ,jedan jedini....