Sedela sam i nisam bila tu. Bila sam pored njih ali ne sa njima. Shvatila sam posle dosta godina da ja kao ja za njih ne postojim. Nikad i nisam. Tu sam kao deo nameštaja, ukras, ćerka. Eto, kad ih neko pita kažu da imaju ćerku. Ja kao ja ne postojim. NIsam imala prava na mišljenje svih ovih godina, pa zašto bih pod stare dane nešto menjala. Navikla sam se . Vreme donosi mudrost. Srela sam neke druge ljude kojima je značilo i koji su čuli to što kažem.Zahvalna sam Bogu što ih je poslao u moj život jer sam pored njih naučila da imam pravo glasa i da je moje mišljenje važno isto kao i mišljenje drugih ljudi.Neki drugi ljudi su moji duhovni roditelji i prijatelji. Postoji neka tuga koja ne prolazi. Liči na hroničnu bolest. Dodje, odboluješ , ozdraviš i misliš to je to. Prodje neko vreme, kad ono , razboliš se opet. MIsliš, zrela sam, prebolela sam, kad ono.... nekako boli... Nikada me nisu upoznali jer to nisu ni želeli.Dodje mi nekako žao što uopšte ne znaju ko sam. Sa druge strane, oni to i ne žele. Šta ja tu mogu? Ne možeš nekoga na silu terati da te voli.Velika sam, imam ozbiljne godine, svoju decu. Dete u meni nikako da stekne otpornost na ovu hroničnu bolest. Uvek kad sam s njima naidju neke tuge... Pustim ih malo iz srca da izbiju na površinu pa ih onda ponovo zaključam. Pokušala sam da ih izbacim iz sebe nebrojeno puta , ne ide. To je deo mene. Neke bolesti su neizlečive, vaš lastdinosaurus
Kakvo vreme ,takvo i raspoloženje. Moram malo da se ispraznim. Opet sam dozvolila da me povrede"aveti koje volim". Uzdignem se, budem jaka, mislim, prebolela sam. Onda mi oni serviraju sebe i ja ponovo padnem. Da li je tako i drugima?Kako ono kaže Tolstoj:"Sve srećne porodice liče jedna na drugu, a nesrećne su nesrećne svaka na svoj način."Tako nekako.Ubija me veličina problema koji imamo. Znam da nisam odgovorna da sve rešim . Znam da su mi moja deca , moje zdravlje, moj posao i funkcionalnost na prvom mestu, ali ne mogu. Ne mogu da okrenem glavu i da ne vidim kako ubijaju jedni druge. Poludim od njih i patim. Najgore mi je danas bilo što nisam uspela privatno da stavim u zagrade i budem funkcionalna na poslu. Njima nisam pomogla a sebe sam sjebala. Uplašila sam se da mi to ne predje u naviku. Ranjiva sam, krivo mi je što ne mogu da budem sebična, proračunata kučka. Znate, kada se rodite u bolesnoj porodici, najzdravije je da budete što dalje od njih. Mislim na psihički bolesnu porodicu. Uzdigla sam se mnogo iz blata iz kog sam potekla. Ipak, kad sam s njima, stalno me vuku na dole. O Bože, znam da ne treba da spasavam svet, a opet , ne mogu da ostanem ravnodušna. Boli me koliko su nezdravi,kakvi su to suludi razgovori, razmišljanja , delanja. Treba im psihološka pomoć i lečenje, a oni to odbijaju. Čašica je lek za sve. O Bože, ko izmisli taj alkohol. Svesna sam da ljudi starije dobi teško mogu da se menjaju. Srce kaže da ne mogu biti po strani.,razum da se time samouništavam. Nesvesno su me sjebali za ceo život. Ok. opraštam. Nisu svesni svojih dela. Sad sam samo htela da se malo izjadam pa ću opet ustati i naći ravnotežu. Obećavam. Nije mi prvi put da se dižem iz blata. Voli vas lastdinosaurus
Želela bih da budem pozitivna, jaka,žena od akcije.U stvari, sva sam nekako smušena, plačljiva i ranjiva. Ima takvih dana... Treba imati razumevanja i malo ljubavi prema sebi, kad naidju . Treba odmoriti. Pustiti sebe da skupi istrošenu energiju. Oslušnuti šta nam kaže glasić iznutra. Taj glas našeg pravog bića je uvek u pravu. Hoću, hoću, da guram ovu mašinu zvanu život napred . A moje malo unutrašnje ja, kaže:"Stani bre, ženo, je l vidiš da su ti baterije istrošene, je l vidiš da su ti kockice u glavi zbrkane, ne možeš nikud dea kreneš kad ne znaš tačno kuda želiš da stigneš!" Pauza. Nećeš nigde stići ako juriš kao muva bez glave. Ah, da tu je moj verni pratilac, osećaj krivice. Drugima opraštam kad se parkiraju i odmore malo, ali sebi ne. Želela bih da imam snage da jurim 300 na sat. Stara boljka, moja fikcija "super majke" koja uspeva sve. Umorila sam se od dugogodišnje borbe sa vetrenjačama. Otkriću vam svoju tajnu. Potičem iz jako mentalno bolesne porodice. Znala sam oduvek da smo nekako drugačiji, da sam ja drugačija , ali dugo nisam znala da ta naša različitost ima stručni naziv. Godinama se borim za sebe i svoju decu. Obećala sam sebi da ćemo uprkos tla sa kog smo potekli izboriti se da budemo zdravi. Oni su oko nas. To je moja najbliža familija. Nije lako svaki dan se boriti sa avetima koje voliš , koje su ti dale život i prilično ti sjebali isti. Godinama se borim da sve te traume koje smo preživeli ja i moja deca izlečim. Ne odustajem , kažem vam. Samo sam malo umorna. Skupljam snagu. Želim samo sve da vas pozdravim. Eto, olakšala sam malo dušu. Posebno pozdravljam Lunu 71 i zahvaljujem joj se na podršci. Želim s tobom da više komuniciram Luna. Biću iskrena. Moraju deca da me nauče još nekim stvarima. Za sada , samo pišem , znači mi što je to neko pročitao. Hvala. Sve vas voli lastdinosaurus
Ona nije VIP , nećete je videti u novinama kako eksponira svoje najnovije krpice i silikone. Ne daje intervjue gde se samohvališe o svojoj velikoj duhovnosti. "Ljubav je ono što ljubav čini,"reče M. Skot Pek. Ljubav su dela , a ne reči. Ja bih nju nazvala Ljubav. Spasila je mnogu decu.Zahvaljujući njenoj ljubavi ta deca su dobila šansu za život. Podiže svoju i tudju. Ne pravi razlike. Ljubav je kad se voli. Žao mi je što se široj javnosti serviraju razne starlete i pojavljivačice. Slike bez tona(čitaj mozga). One su kao nešto bitne , a o ženama koje su stvarno nešto učinile ne piše niko. E, pa ja hoću da pišem o njoj. Svete , postoje i one manje vidljive koje mnogo više čine od ovih koje nam non-stop serviraju.Neću da spominjem njeno ime, reći ću samo da joj se divim. Ona je Majka hrabrost. Voli vas lastdinosaurus