Veceras ću biti konkretna.Zahvalna sam Bogu što imam dobru, neiskvarenu decu. Relativno smo zdravi. Svi smo manje-više u blagoj depresiji zbog finansijske situacije. Borimo se , čupamo se, trpimo... Živimo jako skromno sa minimalnim primanjimai ne znam kako ćemo progurati ovu zimu. Uvek mi je duhovni deo života bio bitniji od materijalnog. Medjutim dolazimo u situaciju gladovanja. Nikad nisam bila profitabilna osoba. Uvek su me vukle neke druge vrednosti u životu. Zdravljjje, porodica,prijateljstvo , pomoć bližnjima. E , sad dolazim u situaciju da treba apsolvirati i tu lekciju, povećati primanja. Iskreno bih bila zahvalna ako bi mi neko dao ideju koji posao u zemlji Srbiji može da bude profitabilan.Optimista sam, verujem da može da se živi pošteno od svog rada. Imate li neke ideje, savete, iskustva?Rado bih čula predloge.Ljubi vas Lastdinosaurus
|Želim na početku da se zahvalim ovim dobrim dušama koje su komentarisale moja razmišljanja. Nisam toliko stara koliko sam staromodna.Još sam nova na kompjuteru.Ne sedam često na ovu stolicu ,Mahom su deca na njoj. Zato nisam ni videla komentare. Znači mi da postoje ljudi koji prolaze kroz slične stvari.Hvala što ste me ohrabrili.Pod pojmom "staromodna" podrazumevam romantičnu dušu koja voli olovke, sveske, pisma, knjige...Volim da sa ljudima budem uživo..Naravno , sa ljudima koji mi duhovno prijaju. Oni su blago u mom životu. Svakodnevnica je siva i ne obećava.Nekad sam se borila begom u svoje svetove. Nisam dozvolila da me kolotečina ubije. Imala sam, imam i imaću teške periode. Ostala sam bez mnogo čega ali taj moj mali unutrašnji svet ne može niko da mi oduzme. Trepnula je moja sijalica. Živa sam .Iako sam duži period životarila ,verujem da ću naći snage i načina da se podignem iz ovog blata. Pa nije mi prvi put.Ceo život je padanje i dizanje,zar ne?Ima želju da pomeram sopstvene granice.Ma nisam ja baš ni toliko stara, 43. ima još nade. Mišljenja sam da je čovek star onoliko koliko reši da bude star.Sa nadom da će ova moja sijalica jasno da mi osvetli dalji put, pozdravlja vas vaš Lastdinosaurus.
NE znam kako da nazovem stanje u kom sam ovih dana. Nekada sam bila ljuta, tužna, očajna , depresivna...Bar sam znala šta osećam. Sada sam samo nekako mrtva. Nisam ni tužna a ni vesela. Teško mi je da nadjem neku nadu. Nemam ideja ni jasnih ciljeva. Kao da sam dostigla svoj maksimum i to je to.Često se pitam da li su to moje granice i da li uopšte postoje granice. Plivala bih ja ali ne znam u kom smeru. Strašno! Mesecima tapkam u mestu. Ajd možda sam samo premorena, tešim sebe, ajd treba malo da pustim i druge da čine nešto,ali činjenica je da sam mesecima bez kreativnosti i poleta. Kao kad sam postala ravnodušna prema svemu. Umorila sam se od ljudi.Posao mi je takav da komuniciram sa puno ljudi svakodnevno. Ajd , videla sam da nema svrhe da zamaram preterano glasne žice. Čuvam usta i reči za one koji su meni bitni. Ne rasipam se. Pčela sam da prihvatam ljude kakvi jesu ,a ne kako bih ja želela da budu. Ok. Prihvatam da nema svrhe razmišljati šta će svet da kaže. U mom slučaju, imamo "divan komšiluk", kao preslikan sa "Ranča prokletih" iz "Srećnih ljudi". Ok. ako im je to hrana za dušu da prate šta mi radimo , neka im. Ja se još osećam kao u nekom reality show. Nek se zabavljaju ljudi. kome nije ispunjen sopstveni život hrani se tudjim.Apsolvirala sam užu i širu porodicu,prihvatam ih takve kakvi su i ne tangiram se kao pre.Utrošila sam mlade godine i živce pokušavajući da učinim sve oko sebe srećnima i zadovoljnima. Naravno da nisam uspela . Uspela sam samo da istrošim sebe i proćerdam mladost.Kuda sad ? Stvarno sam zbunjena. Ne znam gde da kliknem da mi se otvori novi put. Želim da osetim smisao, jasne ciljeve i da stremim ka njima. Hoću da se osetim kreatorom svoje stvarnosti. Šta da učinim da mi se upali sijalica ?
NE znam kako da nazovem stanje u kom sam ovih dana. Nekada sam bila ljuta, tužna, očajna , depresivna...Bar sam znala šta osećam. Sada sam samo nekako mrtva. Nisam ni tužna a ni vesela. Teško mi je da nadjem neku nadu. Nemam ideja ni jasnih ciljeva. Kao da sam dostigla svoj maksimum i to je to.Često se pitam da li su to moje granice i da li uopšte postoje granice. Plivala bih ja ali ne znam u kom smeru. Strašno! Mesecima tapkam u mestu. Ajd možda sam samo premorena, tešim sebe, ajd treba malo da pustim i druge da čine nešto,ali činjenica je da sam mesecima bez kreativnosti i poleta. Kao kad sam postala ravnodušna prema svemu. Umorila sam se od ljudi.Posao mi je takav da komuniciram sa puno ljudi svakodnevno. Ajd , videla sam da nema svrhe da zamaram preterano glasne žice. Čuvam usta i reči za one koji su meni bitni. Ne rasipam se. Pčela sam da prihvatam ljude kakvi jesu ,a ne kako bih ja želela da budu. Ok. Prihvatam da nema svrhe razmišljati šta će svet da kaže. U mom slučaju, imamo "divan komšiluk", kao preslikan sa "Ranča prokletih" iz "Srećnih ljudi". Ok. ako im je to hrana za dušu da prate šta mi radimo , neka im. Ja se još osećam kao u nekom reality show. Nek se zabavljaju ljudi. kome nije ispunjen sopstveni život hrani se tudjim.Apsolvirala sam užu i širu porodicu,prihvatam ih takve kakvi su i ne tangiram se kao pre.Utrošila sam mlade godine i živce pokušavajući da učinim sve oko sebe srećnima i zadovoljnima. Naravno da nisam uspela . Uspela sam samo da istrošim sebe i proćerdam mladost.Kuda sad ? Stvarno sam zbunjena. Ne znam gde da kliknem da mi se otvori novi put. Želim da osetim smisao, jasne ciljeve i da stremim ka njima. Hoću da se osetim kreatorom svoje stvarnosti. Šta da učinim da mi se upali sijalica ?
Potisla sam onu pravu sebe.Dozvolila sam da me obuzme svakodnevica,borba za preživljavanjem.Pare, pare , pare, računi...Postala sam kalkulator. Ja u glavi imam skalu na kojoj se nižu cene osnovnih stvari neophodnih za život. Sve se svodi na to koji je dan u mesecu, koliko ima do naredne plate,kako izdržati još nedelju dana dok ne legne ista... Dosadio mi se ovakav život. Ponekad mi se čini da se ne razlikujemo mnogo od onih praistorijskih ljudi. Šta to mi , ljudi dvadesetprvog veka imamo više od praistorijskih ljudi? Sve se svodi na puku egzinstenciju. Lepo je pisao čika Marks i drugar mu Engels.Čovek koji se bori za puku egzistenciju nema vremena za duhovnu nadgradnju, tako nekako.Da li je moj život samo to - imati u kući hranu, kućnu hemiju,ne dugovati za komunalije...I mi kao treba da budemo srećni što smo pregurali još jedan mesec? A relativno sam mlada.Željna da se doteram,da putujem, da kupujem... Žao me za mene!Život prodje u isčekivanju boljih dana. Ne sedim ja i čekam čuda. Borim se ,rvem se sa krizom, ali umorila sam se, bre! Stvarno nemam više kreativnosti. Ubija me ovo životarenje. Hoću malo da živim. Poz. vas lastdinosaurus
Suluda svakodnevica.,a ja se trudim da ostanem normalna. A ko je još normalan u ovim nenormalnim uslovima?Možda se samo zavaravam. Šta uopšte znači biti normalan? Mislim da nismo ni svesni koliko smo kolektivno pukli. Prisećam se nekih dasvnih vremena kada su ljudi primali lični dohodak. Podsećam se da ne bih zaboravila šta to beše pristojan život. Sada radim za platu, minimalac. Ovo nije plata, daleko je od l.d. liči na bolji džeparac. Želim da budem ludo pozitivna i da verujem da svaka kriza jednom prodje. Mislim da u suludom vremenu moraš biti ludo pozitivan da bi preživeo.Borac sam. Neću pasti u depresiju iz inata,smejaću se uprkos svemu. Ovo je ipak moj život ,jedan jedini....