Ustacu, obecavam
Pravim se hrabra, jaka,sve je kao OK. izdrzavam... U stvari,dusa mi je prazna. Ocaj. Procitala sam negde da nam zivot stalno zadaje odredjene lekcije koje treba da savladamo. Ako ih ne naucimo, vracaju nam se ponovo i ponovo,sve dok ne resimo da se suocimo sa njima. Treba biti hrabar i pogledati istini u oci.Treba stati ,uzdahnuti duboko i priznati da gresimo. Istina je bolna. Istina leci. Sve dok zavaravamo sebe vrtimo se u istom krugu i price nam se ponavljaju. Samo surovo suocavanje sa svojom nesavrsenoscu i gresnoscu moze pomoci da se krene dalje. Nekada ne umem da razgrnem zavese, osecam da mi nesto tu nije ok. ali ne znam sta.Onda se desi situacija koja me cukne i otvori oci. Ljudi, gresna sam. Moji roditelji su nesvesno sjebali mene, ja sam svoje rodjeno dete. Zivot bih dala da mogu da vratim vreme unazad, da budem mudra, zrela, da uradim stvari kako treba... Zivot bih dala da mogu i sad , samo da on bude dobro.Delom genetika, delom nezdravi porodicni odnosi. Sin mi je shizofrenicar. Bole me njegove tuge. Pokusavala sam ,pokusavam i dalje na stotinu nacina da ga izvucem . Necu odustati, ali malo i gubim snagu. Moracu izgleda da menjam pravac. Moram da razmislim. Ako neko ima slicne probleme ili misljenje o tome , neka mi se javi. Treba mi malo podrske. Ustacu ponovo i pomeriti planine, samo da opet skupim snage...
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi